Kada je okončan život mladog pesnika Branka Miljkovića
(29.1.1934—12.2.1961),
Broz je još držao poluge štampe.
Zato nijedan list dugo godina nije se usuđivao da se pozabavi tragikom Miljkovićeve sudbine.
Izuzeci su bili zagrebački nedeljnici "Vjesnik u srijedu" i "Telegram",
list za zbivanja u oblasti kulture.


Deset dana posle njegove smrti VUS je objavio opsežan tekst Miodraga Ašanina "Porečeno odricanje?", koji je prepun insinuacija da su za Miljkovićev prerani odlazak krive "neke njegove bliske beogradske kolege!" Pre nego što će srpski pisac otići da radi u Radio Zagrebu, on je imao "teške okršaje sa izvesnim beogradskim prijateljima", navodi VUS.

Posle kraćeg rada u Radio Zagrebu, on se iznenada vraća u Beograd i počinje intenzivno druženje sa čašicom. Doživeo je i nekoliko oštrih sukoba. "Pa, šta predstavlja današnja poezija?", pitao se tada i sam odgovarao: "Ništa". Onda mu je prijatelj pesnik savetovao da se javno odrekne poezije, što je Miljković, u melanholičnom stanju i obećao. I već za nekoliko dana beogradski nedeljnik, VUS ne navodi koji, objavljuje Miljkovićevu poruku, u kojoj se, između ostalog, tvrdi:

"Želim da se zna da sam ja raščistio sa onim što sam naškrabao za ovo nekoliko godina. Odričem se: 1. Knjige "Uzalud je budim", 2. Zbirke "Poreklo nade", 3. Zbirke: "Vatra i ništa". Žao mi je što nisam u stanju da vratim nagradu (Oktobarsku) i 4. Zajedničke zbirke: "Smrti protiv smrti" (sa Blažom Šćepanovićem).

NEŠTO ranije Miljković će ispevati pesmu "Obale", u kojoj kaže:

"Obale neme
zapljuskuju vas rečima i umirem na pesku vašeg nemanja
obale nema.
Obale crne
osećam vas ko gorku brazdu suze na usnama
obale crne.
Obale izdane
osećam vas nemoćne u svojoj krvi
osećam vas preplavljene u svojoj smrti
obale izdane."

Posle odricanja od svojih stihova, slučaj "Miljković" nije pao u zaborav. Naprotiv, u sledećem broju beogradskog "ilustrovnog lista" (kojeg, opet, VUS ne pominje) objavljena je i anketa pesnika o tome da li podržavaju ili ne Miljkovićev stav o svom pesništvu. Stevan Raičković je tada rekao, tvrdi VUS 22. 2.1961, da "pesnik ima pravo u izvesnim trenucima da bude ili oduševljen sobom ili razočaran u sebe". I istaknuti kritičar Predrag Palavestra je rekao da je Miljković "postigao ono što je želeo". Dragan Kolundžija je dodao da se Miljković "trezno odricao": "Bio sam sa Brankom dok je bio u Beogradu i znam sa kakvim je nestrpljenjem očekivao izlazak svojih knjiga pesama 'Vatra i ništa' i 'Poreklo nade'."

U Zaostavštini upravo je pronađena Miljkovićeva pesma naslovljena "Stevan Raičković". Ona glasi:

"Ljudi prozukli od praznog dana
To što imaju da kažu nisu reči.
I čemu pesma koja će poreći
Sve zbog čega je bila ispevana!

Da ih ne pokoleba reč neiskazana
Svakom po zvezda da pred njome kleči
Svakome patnja dok ima još dana
Svakom svoj ponor da ga pticom leči.

O pustu senku tu, udomi!
Čuše je cvetovi al' je ne ču java
Kroz čudne se predele ona lomi
Gde prah procveta i trijumfuje trava
Gde nema sećanja al' ni zaborava
Da dan izmišljen na dva dela lomi.
"

I, naravno, VUS zaključuje: "Tih dana, dok se u novinskim kioscima prodavao taj ilustrovani časopis, uoči samoubistva 11. februara, Miljković je izgledao vrlo neobično. Usne su mu bile stisnute, pokreti odsečni, nervozni i brzi. Na njegovom licu nije bilo više one vedrine, ni želje da bude kozer i zabavljač kao prethodnih dana. Nađen je 12. februara u jednom od najlepših delova Zagreba.

(
Dušan Stanković, februar, 2006)
 


 
;